IZAZOVI JEDNOG MUSLIMANSKOG AUTORITETA U EVROPI

Ovaj članak je napisan kao djelomičan odgovor na pitanje muslimanskog autoriteta u Evropi. Pitanje glasi: Koji su temelji muslimanskog autoriteta u Evropi u odnosu na muslimansku vjeru, moral i građanski život? Naravno, nije moguće raspraviti sve detalje relevantne za ovo pitanje u jednom članku, ali je moguće otvoriti diskusiju o teološkim temeljima, historijskom opisu i muslimanskom društvenom ugovoru, koji može objasniti zašto je potreban jedinstven muslimanski autoritet u Evropi.

Teološko utemeljenje

Postoje tri teološka temelja za muslimanski autoritet: akida, Šerijat i imamet. Oni odgovaraju muslimanskoj vjeri, moralu i građanskom životu. Riječ akida znači povezati ili učvrstiti. Teološki, ona označava muslimansku vjeru, doktrinu i lično izražavanje vjere sažeto u šehadetu: "Vjerujem da nema drugog Boga osim Allaha i vjerujem da je Muhammed Allahov poslanik." Takvo izražavanje vjere je lična obaveza svakog muslimana na svakom mjestu i u svako vrijeme. To je lični identitet muslimana kroz njegovo ili njeno sjećanje: uvijek je tu na njegovom ili njenom srcu.

Drugo teološko utemeljenje muslimanskog autoriteta je Šerijat. Doslovno, Šerijat znači izvor, mjesto gdje se pije ili put do izvora. Riječ Šerijat je zajednička za narode na Srednjem Istoku koji govore arapski i označava poslaničku religiju u njenoj cjelovitosti, što je očito u frazama kao što su "Musaov Šerijat" ili "Mesihov Šerijat" (zakon/religija Mojsija ili Mesije). Šerijat je više od lične predaje i više od održavanja sjećanja kao ličnog identiteta. Šerijat je zajednička predaja i identitet zajednice koji održava kolektivno sjećanje. To je nastavak sjećanja na Noine zakone koji su vječiti Božiji odnos s čovječanstvom, poslije njegovog gotovo nestanka u poplavi i Sinajskih zakona, kao Deset Božijih zapovijesti objavljenih Mojsiju na planini Sinaj.

U Šerijatu kao svom pogledu na svijet muslimani imaju svoj ugovor s Bogom koji je sadržajem, ako ne formom, isti kao i prethodni ugovori sadržani u Mojsijevom Starom zavjetu i Isusovom Novom zavjetu. Citirat ću ovdje opsežno Kur'an kako bih pokazao da postoji zajedničko utemeljenje ideji autoriteta između triju Abrahomovskih tradicija - judaizma, kršćanstva i islama - kao što Bog Svemogući kaže poslaniku Muhammedu:

46. Poslije njih smo Isaa, sina Mejremina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali.

47. I sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grešnici.

48. A Tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene, i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (Kur'an, sura Al Maida, 46-48)

Dakle, ovaj islamski ugovor, Šerijat, jeste vječan, nije promjenljiv i nije raskidiv. On je vječit zbog toga što je to Božija beskonačna riječ u prošlosti, nije promjenljiv jer ima moć da nametne poslušnost i nije raskidiv jer je beskrajan u budućnosti. Fikh (islamsko primijenjeno pravo) nije Šerijat. To je radije partikularno razumijevanje Šerijata. Fikh (razumijevanje) Šerijata određene osobe ili grupe nije vječno, promjenljivo je i ograničeno. Šerijat je vječni princip na osnovu kojeg svaka generacija muslimana ima pravo i dužnost da presuđuje o tome šta je dobro i zlo, ispravno i pogrešno, u kontekstu svog vremena i prostora i u skladu s vlastitim iskustvom. Stoga je Šerijat muslimanski autoritet u moralu, povezan s autoritetom u vjeri, šehadet.

Do sada smo raspravljali o onome što bi se moglo nazvati transcendentalnim aspektom islamskog autoriteta, kao što je vjera, kao Božiji dar ljudskom biću i ugovor kao Božija predanost ljudskoj zajednici. Treći teološki temelj islamskog autoriteta je imamet. Kao islamski autoritet u građanskom životu, to je ljudski autoritet koji funkcionira uz pomoć božanski stvorene vjere i morala. Riječ imamet sugerira vođenje ljudi u određenom pravcu, kao što čini, naprimjer, onaj ko predvodi molitvu - imam, muslimanski propovjednik. Ali, koncept imameta u smislu imanentnog autoriteta u građanskom životu ima izuzetno značenje u kontekstu historije islama. Ustvari, pitanje imameta kao "vrhovnog vođstva" univerzalne muslimanske zajednice (umma), nakon smrti Poslanika, središnje je pitanje sadašnje situacije ne samo u muslimanskom središtu nego i na muslimanskoj periferiji, uključujući Evropu.

Označio sam imamet kao treći teološki temelj islamskog autoriteta u građanskom životu jer je to dio islamske sudske teorije također. Imamet je ljudsko djelo, uspostavljeno na osobnoj vjeri, kolektivnom moralnom predajom i održavano kroz političku moć. To je historijski proces koji može ići u različitim pravcima, od kojih neki mogu da budu u oštroj proturječnosti vjeri i moralu islama. Ove kontradikcije imameta su realnosti suprotno moralnim idealima šerijatskog zakona. Zbog dijalektike ovih historijskih realnosti i moralnih ideala imameta, muslimanska historija kao cjelina kreće se u jednom ili drugom pravcu. Ali zbog ili uprkos tome, neporecivo je pravo muslimana da nosi njegove ili njezine moralne vrijednosti gdje god on ili ona žive i da traži individualnu i kolektivnu dobrobit u državi i društvu koje promovira društvenu pravdu. Imamet je muslimanski autoritet u građanskom životu do mjere u kojoj razum nalazi njegovu istinitost, principijelnost i stvarnost.

Historijski opis

Upravo u problemu historijskog opisa imameta kao legitimnog muslimanskog autoriteta vidim najveće iskušenje uspostavljanju evropskog islamskog imameta kao načina za institucionaliziranjem islama u Evropi. Ali prije nego što pređemo na ovo pitanje, istražimo historijski pregled islamskog autoriteta u Dabashiju. Dabashi u svojoj knjizi skreće našu pažnju na karizmatične i postkarizmatične periode u muslimanskoj historiji, na osnovu Weberove procjene tog fenomena. On nam govori da su se poslije karizmatičnog autoriteta poslanika Muhammeda pojavila tri glavna oblika autoriteta: sunitska doktrina autoriteta rutinizacije originalne karizme; šiitska doktrina autoriteta kao ovjekovječene karizme i haridžijska doktrina autoriteta kao širenja karizme. Ova tipologija postkarizmatske muslimanske historije pomaže nam da razumijemo sadašnju krizu globalnog muslimanskog vođstva. Izgleda da se ništa nije promijenilo od vremena prvog halife Abu Bakra (prema sunitima) ili prvog Imama Alija (prema šiitima). Niti je pobunjenički duh haridžija potpuno poražen kao što se mislilo.

Historijski, sunitska doktrina autoriteta rutinizacijom karizme poslanika Muhammeda (risalah) dominirala je muslimanskom historijom jer je mogla da se opravda ne samo kroz vlast nego da također izdrži zahtjeve ljudskog razuma, zadovolji ljudsku savjest i dokaže samu sebe. Kakogod, sunitska institucija hilafeta nije opstala jer je izgubila snagu svog islamskog religijskog identiteta. Umjesto toga, sunitsko političko mišljenje je bilo velikim dijelom pod utjecajem ideologija "rasnog, nacionalnog i sekularnog identiteta".

Na drugoj strani, šiitska doktrina autoriteta ovjekovječene karizme, iako nije predominantna u glavnom dijelu muslimanske historije, ne samo da je preživjela nego je proširila svoj utjecaj kroz revoluciju Imama Homeinija 1979. U međuvremenu, svijet su podsjetili na stari politički radikalizam haridžita, koji su sada, izgleda, radikalniji nego njihovi izvorni mentori. Ali nema jednog rješenja za muslimanski autoritet, ne samo u Evropi nego također i u odnosu na globalno muslimansko vođstvo. Ne može biti sunitskog autoriteta rutinizacije bez šiitskog autoriteta ovjekovječivanja karizme. I ne može biti šiitskog autoriteta ovjekovječivanja bez sunitskog autoriteta rutinizacije karizme. Na svaki drugi način, i sunitska i šiitska doktrina autoriteta bit će zamijenjena haridžijskom doktrinom širenja karizme.

Nema ničeg pogrešnog u povezivanju sunitskog i šiitskog koncepta autoriteta u cilju stvaranja globalnog muslimanskog autoriteta koji će biti u mogućnosti da se suoči s izazovima muslimanske integracije u savremenom svijetu. Suviše je rizično za muslimansku globalnu zajednicu da bude ostavljena na milost haridžijske političke misli koja može da vodi muslimane u neželjenu izolaciju. Stoga nema razloga da šiiti ne prihvate logiku muslimanske većine, u smislu realnosti muslimanske historije, koja nije savršena jer je ljudska, a ne božanska. Naravno, za sada je utopijski misliti da je moguć jedan globalni sunitsko-šiitski autoritet, ali ja ne vidim drugog puta naprijed za buduće muslimanske generacije nego da udruže intelektualnu i duhovnu energiju ovih dvaju glavnih dijelova islama u prihvatljiv globalni muslimanski autoritet. Evropa ili Zapad općenito je dobro mjesto za takav san. Upravo ovdje, u Evropi, muslimani imaju priliku da iskuse snagu i ljepotu univerzalnog islama. Ovdje muslimani mogu da cijene značaj porodičnih veza i solidarnosti zajednice u civilnom društvu u kome se stvari odvijaju u skladu s "državom koja je etička institucija… na dobrobit zajednice i u interesu viših vrijednosti. Autoritet i lojalnost moraju biti blisko povezani u svakoj državi koja je vrijedna tog imena".

Muslimanski društveni ugovor

Uz ovu opću pretpostavku o državi kao etičkoj instituciji možemo preći na pitanje muslimanskog društvenog ugovora u evropskom demokratskom društvu, koje je otvoreno za "sporazum između svojih jednakih članova" koji imaju "prethodna ljudska prava građana tog društva". Dozvolite mi da ponovim ono što sam već rekao u svojoj Deklaraciji evropskih muslimana. Evropa nije Darulislam, Kuća islama, niti Darulharb, Kuća rata. Evropa je Darulsulh, Kuća društvenog ugovora. Evropa je kao zemlja Kuća ugovora jer je moguće živjeti u skladu s islamom, u kontekstu društvenog ugovora.

Nije teško dokazati da je ideja ugovora, društvenog ili drugačijeg, legitimna. Postoje mnogi doktrinarni i historijski dokumenti koji podržavaju koncept sulha (mir, pomirenje, rješenje, ugovor i sporazum) kao suprotnost harbu (rat, borba i tome slično).

Sama ideja islama je mir s Bogom, s Njegovim poslanikom, i s vladavinom zakona: "Allah poziva u Kuću mira…" (Kur'an 10:25). Sluge Milostivog su oni koji hodaju svijetom sa skromnošću, a kad im se neznalica obrati, oni kažu: "Mir!" (Kur'an 25:36) U duhu je ovih kur'anskih ajeta da je poslanik Muhammed napravio sporazume s beduinima na Hudejbiji, s Jevrejima i kršćanima u Medini te sa susjednim kraljevima Abisinije, Perzije i Vizantije. Zakonite halife su vjerno slijedile primjer Poslanika i, zauzvrat, njih su slijedili dobri muslimanski vladari kroz historiju islama također. Ova historijska činjenica društvenog ugovora, koji počinje s muslimanskom dobrom voljom prema drugim nacijama i religijama, je dobro dokumentirana od strane Hamidullaha.

Kao što smo rekli, nemamo poteškoća u dokazivanju validnosti teorije ugovora jer možemo pouzdano reći da je to izvorni dio islamske doktrine i historije. Naša teškoća jeste u nedostatku izvornog koncepta društvenog ugovora koji bi mogao biti primijenjen u kontekstu evropskog okruženja i koji bi garantirao status islama kao načina života i muslimana kao građana Evrope.

Kao prvo, muslimani trebaju da razumiju Evropu kao Kuću mira, a ne kao Kuću rata. Kao drugo, muslimanima mora biti jasno da njihov minimalni zahtjev jeste zahtjev da budu slobodni od društvenog uplitanja u njihov kulturni život i da je njihov maksimalni zahtjev onaj za socijalnom prepoznatljivošću zbog njihovog pozitivnog doprinosa zajedničkom dobru evropskog društva kao cjeline. I kao treće, muslimani treba da uspostave jedan muslimanski autoritet koji može govoriti i za islam kao svjetsku religiju i za muslimane kao dobre građane Evrope.

Trebali bi dodati da je ugovor utemeljen na diktatu razuma, gdjegod je ugovor utemeljen na volji srca; to jeste, vjere. Stoga, definirat ćemo muslimana kao osobu odanu Bogu kao čin volje njegovog ili njenog srca (vjere); i mi definiramo građanina kao osobu koja ima dužnost prema državi koja diktira njegov ili njen razum. Kroz ugovor osobe daju svoje srce Bogu i stiču unutarnju sigurnost; kroz ugovor kojim daju svoj razum državi primaju socijalnu sigurnost kao stanovnici mjesta ili grada. Građanima su data prava i povlastice slobodne osobe, oni su pripadnici države, po rođenju ili naturizovane osobe koje duguju odanost vladi i stiču zaštitu od nje za svoj život, religiju, slobodu, imovinu i dostojanstvo.

Procjenjuje se da približno 30 miliona muslimana živi u Evropi. Oni čine tri različite skupine: izvorne, starosjedilačke muslimane; emigrante i one koji su rođeni u Evropi. Izvorni muslimani su oni koji imaju dugo historijsko porijeklo u Evropi, kao što su muslimani Bosne, Albanije, Kosova, Makedonije, Bugarske i tako dalje. Emigrantski muslimani su oni koji su migrirali u Evropu ili kao studenti ili kao radnici i naselili se trajno u zemljama članicama Evropske unije. Muslimani rođeni u Evropi su djeca čiji su roditelji muslimanski emigranti kao i oni Evropljani koji su nedavno prihvatili islam. Za sve ove grupe islam je zajednička nit. Oni se, ipak, razlikuju u svom iskustvu i očekivanjima od života.

Izvorni muslimani nose teret historije na svojim leđima i očekuju da budu podržani u svojoj borbi za religijski i kulturni kontinuitet u Evropi. Muslimani-emigranti čine napor da se utemelje u Evropi i očekuju da prevladaju status stranaca u Evropi. I oni evropski muslimani, po rođenju ili konvertiranju, bore se da sačuvaju svoj islamski identitet u izazovnom evropskom političkom, ekonomskom i kulturnom okruženju i očekuju da im neko kaže kako da budu ponosni i na svoju vjeru i na svoje evropsko naslijeđe.

Šta treba da se uradi kako bi usvojene vrijednosti islama mogle da postanu zajedničko tlo za sve muslimane u Evropi? Sada je vrijeme da ozbiljno razmislimo o načinu da institucionaliziramo i islam kao univerzalnu religiju i muslimane kao globalne građane. Svakome je jasno da bi predstavljanje islama i muslimana samo na dobrovoljnom nivou u Evropi bilo pogrešno na isti način kao što bi bilo protivno muslimanskom dostojanstvu i evropskom miru. Nije dovoljno da Evropa prepozna prisustvo islama na svom teritoriju. Muslimani zaslužuju više od toga. Oni zaslužuju da njihovo prisustvo bude legalizirano u smislu stvaranja političke i ekonomske klime u kojoj evropski muslimani mogu predstavljati sami sebe kroz institucije koje će imati i podršku vlasti i biti prihvaćene od strane javnosti.

Muslimani u Evropi trebaju jedan muslimanski autoritet iz dva ontološka i dva historijska razloga. Ontološki razlozi su: (1) Božansko porijeklo Kur'ana je razlog zbog kojeg je božanski poziv na ugovor s ljudima vječan, nepromjenljiv i neraskidiv; ljudi trebaju da nauče kako da održe svoje obećanje Bogu u svako vrijeme i na svakom mjestu. (2) Lično ispovijedanje vjere (šehadet) i kolektivna moralna predanost (Šerijat) moraju naći izraz u praktičnoj funkciji vođstva (imameta) kao ljudskog načina discipline i odanosti zajedničkoj dobrobiti civilnog društva.

Historijski razlozi su: (1) Muslimanski društveni ugovor u Evropi je najbolji način za muslimansku zajednicu da zaštiti svoje historijsko mjesto u evropskim demokratskim društvima, koja su posvećena vladavini zakona i zaštiti ljudskih prava svojih građana koji, zauzvrat, moraju da prihvate dužnost da rade za dobro društva na uredan i organiziran način. (2) Muslimani u Evropi trebaju se suočiti s ovim historijskim izazovom da promijene dugotrajne muslimanske plemenske običaje, etičke i nacionalne koncepcije islama koje nisu funkcionalne u današnjem globalnom svijetu. Umjesto toga, muslimani u Evropi imaju historijsku priliku da naprave novu verziju globalnog imameta, koja će biti utemeljena na univerzalnom islamskom identitetu.

Zaključak

Da zaključimo, ovaj članak dokazuje da ontološko opravdanje za jedan muslimanski autoritet u Evropi može biti pronađeno u ideji ugovora, i odgovornost je muslimana da dalje elaboriraju ovu postavku. Historijsko oslobođenje za jedan muslimanski autoritet može biti pronađeno u postavci ugovora, odgovornosti Evrope ili države Evrope "da zadovolji zahtjeve ljudske savjesti i da se dokaže kao vodič, savjetnik, prijatelj čovjeka". Nedavna odluka Republike Njemačke za "organiziranje" muslimana u Islamsku konferenciju pokazuje kako je značajno da muslimani u Evropi osjete da su oni također domaćini ovdje, ne samo gosti.

Stoga, uprkos činjenici da i muslimanska zajednica i evropsko društvo osjećaju potrebu za jednim muslimanskim autoritetom, i dalje je nerealistično zamisliti da će uskoro biti realizirana takva ideja. Razlog tome je što muslimanska zajednica nije dovoljno zrela da poduzme takav projekt zbog nedostatka međumuslimanskog povjerenja i straha od gubitka svoje kulturne autonomije.

Evropsko društvo je, također, i dalje suviše nezrelo da shvati značaj jednog muslimanskog autoriteta u korist ukupnog evropskog mira i sigurnosti. Ipak, proces prema stvaranju jednog muslimanskog autoriteta u Evropi se već odvija, krećući se naprijed sporo ali sigurno, uprkos onim muslimanima koji ne vole snažnu društvenu disciplinu koja dolazi s uredovanjem muslimanske zajednice izvan središta islamskog svijeta. Uprkos evropskom političkom establishmentu, koji dalje vjeruje da je pitanje islama i muslimana u Evropi privremena tema, jedan muslimanski autoritet u Evropi će nastati, prije ili kasnije, zbog potrebe mladih evropskih muslimana za koje je njihov islamski identitet važniji nego njihovi nacionalni i etnički identiteti i kojima ne smeta da njihov evropski identitet postoji uporedo s njihovim islamskim odgajanjem.

dr. Mustafa ef. Cerić

Objavlejno u časopisu European View

Komentari

Dodaj Novi

Pretraga

RSS